Protected by Copyscape DMCA Plagiarism Checker

уторак, 7. децембар 2010.

Nedovršena rečenica

Bilo je to negdje pred kraj tog ljeta, jednog od posljednjih takvih. Ekipa je na terenima iza gimnazije igrala basket. Ja sam te godine kretala u prvi razred srednje škole. Sa tim početkom, neplanirano, ali ne i neželjeno, desili su se i neki drugi počeci u mom životu. Ili krajevi... Svejedno, svaki kraj je, istovremeno, početak nečeg drugog.
Bilo je to jedno drukčije ljeto. Završila sam osnovnu školu, upisala srednju, preselila se-napustila stari kraj i morala sam da se "branim" od neosnovanih napada na mene, od strane moje, do juče, "sestre".

Prošle smo nas dvije sito i rešeto zajedno. Zajedno trošile džeparac, čuvale leđa jedna drugoj, zajedno bježale sa časova, zajedno provodile sate na klupi u školskom dvorištu dijeleći jedna sa drugom razmišljanja, zebnje, strahove, nedoumice... sve. Išle smo, tako, zajedno istim putem, ponekad malo krivudavim, ali uglavnom pravim i ravnim. Onda smo jednom došle na raskrsnicu.
Na toj raskrsnici ona je mogla da krene sa mnom, da položi razred, upiše bolju srednju školu, igra basket, izlazi na osvijetljena mjesta.
Na toj raskrsnici ja sam mogla da krenem sa njom, da dopustim da osmi razred položim sa vrlo dobrim, umjesto odličnim, uz malo truda, da batalim basket, da obučem crnu majicu, stavim lance i bodeže i počnem da koristim prvo lake, pa onda i teže droge.

Prestale smo da pratimo jedna drugu. Na toj raskrsnici ona je otišla putem koji je odabrala, ja svojim. Međutim, ona je uskoro shvatila da tim putem kojim je krenula ne može sama. Zvala me je da joj se pridružim. Nisam željela da je pratim, željela sam da odem po nju i da je vratim. Stalno sam joj to govorila. Ali, ona je sebe na neki način našla na tom putu, jedino što usamljenost nije nestala. Kada sam rekla da ne želim da idem tuda i da je jedino što mogu da joj ponudim prijateljska ruka koja će svim silama vući dok je ne iščupa odatle, ona je rekla da joj to ne treba.

Ali, svakog puta kada je upadala u krize i kada je bilo teško, obraćala se meni, nebitno u koje doba dana. Na počecima tih razgovora slušala sam o sebi divne stvari, a kako bi odmicali i približavali se kraju niko gori od mene nije postojao. Trpila sam i smišljala načine da pomognem, jer ja kad volim volim do kraja i dajem sve za one koje smatram prijateljima.

Smislila sam. Rekla sam jednoj zajedničkoj drugarici, koja je bila dijelom na mom putu, a dijelom na njenom, da je jednog popodneva na neki način "namami" na teren gdje smo mi igrali basket, kako bih pokušala da još jednom porazgovaram sa njom. Posljednji put.
Ta drugarica mi je izašla u susret i moja "sestra" se tog dana pojavila na betonskim tribinama.

Kada je jedna partija bila gotova rekla sam nekome od ljudi koji su čekali na red za igru da uđe umjesto mene, a ja sam otišla na tribine i sjela pored nje. Pričali smo. Rečenice su nam bile kratke, odsječne, gotovo vojničke. Oprezne. Došli smo do "ključne" teme. Pitala sam kako je, rekla mi je da nije baš dobro. "Rekla sam ti da će biti tako." je sve što je iz mene u tom trenutku moglo da izađe. Ona je počela da priča, ja sam slušala, a ostatak svijeta postojao je i dalje, krajnje nezavisno od nas.
Kad je završila, rekla sam joj nekoliko rečenica i na kraju dodala: "Želim da ti pomognem, ali moraš prvo ti da pomogneš sebi." Tada je ona rekla: "Ma, tebe zabole dupe za mene. Svejedno ti je šta će biti sa mnom, i danas si me zvala da ti pričam samo jer te zanima kako je njemu bilo kad se drogirao." (Ja sam u tom tada bila fan jedne muzičke zvijezde koja je u tom trenutku javnosti pričala svoje priče o izlječenju od narkomanije)

Kad sam čula šta mi je rekla, ustala sam, pogledala je preko ramena, rekla: "Ma, slušaj...", okrenula se, sišla sa tribira, ušla na teren i rekla "Igram!".
Ona me je ujela za srce, ja sebe za jezik, zauvijek stavila tačku na tu priču i krenula dalje.
Rečenicu nisam dovršila, ali sve ostalo jesam. Tog dana rodila se neka nova ja.

петак, 1. октобар 2010.

Nije sve u naslovu

Ugledate novine na kiosku, na njima ogroman naslov "UHAPŠEN MLADIĆ", zainteresuje vas i, kao i milioni drugih, kupite novine, a unutra tekst o tome kako je uhapšen mladić koji je prije nekoliko mjeseci anonimno prijetio aktivistkinji neke nevladine organizacije. Potrošili ste novac na novine, koje inače niste planirali da kupite, a pri tom ste još ispali levat jer ste mislili da su ušli u trag đeneralu Ratku Mladiću.

Prije nekoliko godina, opet u jednim novinama, pojavio se naslov za intervju Mikija Perića (koji je tada bio Leontinin dečko), a glasio je: "O Leontini ni reč!" Svako bi tu pomislio da Perić nije htio da komentariše svoju vezu sa dotičnom damom, međutim, Njega u tom intervjuu niko nije ni pitao ništa u vezi sa tim. Opet levat. Klasičan.


Poznajem nekoga za koga sam dugo mislila i vjerovala da mi je prijatelj. Moja definicija prijateljstva je da je to jedna dvosmijerna ulica. Voliš i voljen si, a da to ni jedna od strana ne traži. Kad kažem "voliš" mislim na djela, ne na riječi.
Tako sam ja dugo voljela: podržavala, slušala, trpila, savjetovala, kritikovala kad sam smatrala da će druga strana patiti zbog svojih stavova ili izbora (i to rade prijatelji)...
Sa druge strane sam samo slušala: "Ja sam ti prijatelj.", "Ja bih za tebe...". "Naše prijateljstvo..." Međutim, svakog puta kada je podrška i pomoć trebala meni, izostala je. Druga strana nije imala vremena ili je imala nekih prečih stvari. Kada je trebalo negativnu energiju prebaciti na nekoga, taj neko je znao gdje će da se javi. Kad je neko trebao da bude kriv, opet se znalo ko će biti. Nije to baš dvosmijerna ulica...

Onda sam se osvrnula oko sebe i shvatila da na drugom mjestu postoji neko drugi, ko ništa ne priča, a uvijek je tu u pravom trenutku, da kaže i UČINI sve da budem dobro. To je veći prijatelj nego što su svi drugi, koji su pričali, ikada bili.
Taj "naslov" prijatelj ne znači ništa jer to nije suština takvog odnosa.
Nije važno šta je neko spreman da kaže, jer riječi su ništa ako se ne dokažu djelima.

Jedna jako draga osoba jednom je odlučila da naš odnos stavi "na čekanje", a da me o tome nije obavijestila. Jednog dana sam jednostavno shvatila da nešto nije kako treba. Odgovore na moja pitanja nisam dobijala, a tražila sam ih svuda. Neko je bez najave samo odlučio da me udalji od sebe.
Nakon izvjesnog vremena, pogledali smo se u oči i riječi su same potekle, dobila sam sve odgovore, čak i one koje nisam tražila. Bila sam srećna jer sam dobila suštinu, a kad imate suštinu, koga briga šta piše u naslovu.

Srž, to je ono što se računa. Znamo da smo živi samo kada dotaknemo do srž. Sve ostalo je prazan hod.

Da li bi iko normalan otpio iz boce na kojoj je etiketa "Jack Daniel's" ako je u toj boci H2SO4?

петак, 30. јул 2010.

Milena i Goca u pohodu na vaše živote! :)

Molila me Milena jednom da se prisjetim naših dogodovština iz djetinjstva i da ih okačim na FB. To već neko vrijeme stoji tamo, a evo sada i ovde, na blogu. Obzirom da smo mi dvije budale, smatram nimalo slučajno spojene na životnim putevima, i da toga ima onoliko, trebalo mi je malo vremena da se prisjetim i saberem to sve.

Dakle, Sveto, za tebe i sve one koji nas znaju i ne znaju evo nekoliko čudovišnih idiotizama iz bogatog opusa Milene i Goce!

1. Pored stare kuće u kojoj sam odrasla nalazila se jedna ljetna kuhinja (i kuća i ljetna kuhinja se i danas nalaze tamo, s tom razlikom da tamo više nema mene). E, sad, poznato je da ja imam mlađeg brata koji je bio prilično živahno i maštovito dijete kad je bio mali. Tako je moj Milan u jednom od svojih poduhvata komadima zemlje iscrtao... nešto na fasadi te ljetne kuhinje. Ta ljetna kuhinja, inače, nije služila ničemu, bila je to jedna velika ostava za stare stvari, ali je meni taj Milanov grafit (nazovimo to tako) nešto, ne znam ni ja zašto, išao na živce.
Tako ja riješim da nastalu žvrljotinu uklonim, tako što ću da je oribam. I ko mi je pomogao? MILENAAAAA... :)
Ribale smo nas dvije taj zid dobrih dva sata i pri tome smo koristili sva moguća sredstva za čišćenje i sve što nam se činilo da bi moglo koristiti u tom poduhvatu. Sve to ne bi bilo čudno da nije bio januar, da napolju nije bio snijeg i da se mi, potpuno bespotrebno nismo smrzle. Ovo je Milenino omiljeno sjećanje na nas. :)

2. Milena i ja smo mnogo rano počele da se interesujemo za sport, a najveća ljubav bio je i ostao basket. Tako smo nas dvije hvatale svaki slobodan momenat da se do'vatimo lopte i koša i onda je čitav svijet bio samo naš.
Tako se jednom desilo da meni bude rođendan (mislim, dešava se to svake godine, ali ovo je bilo čudo svih čuda). Došlo je društvo iz škole i svo naše društvo iz kraja. Kako to obično biva, jeli smo kolače, pili sokiće, slušali muziku, zezali se, a onda je društvo iz škole krenulo da se razilazi. Malo po malo, ostali smo samo mi iz kraja, a onda je Milena došla na genijalnu ideju. AJMO NA BASKET! Meni nije trebalo dvaput reći, već sam bila u majici, trenerci i patikama, ali ostali nisu baš bili oduševljeni tom idejom. Mi smo ih jedno vrijeme ubjeđivali, a kad smo shvatili da nema šanse da ih nagovorimo, Milena i ja smo uzele loptu i zaputile se na basket.
Tako sam zbog basketa i Milene ostavila goste. :) To se pričalo po kraju jedno vrijeme, a onda su to svi zaboravili. Osim mene. :)
Joko, Vesna, Goco, oprostite. :)

3. Otišla ja jednom kod Milene, popodne, negdje pred ručak i tata mi rekao da se vratim do... recimo tri sata. Došla kod Milene i rekla joj da imam fore do tri. Ostala sam do pola 4, a Milena mi je uredno napisala opravdanje za tatu. :) Tata nikad nije vidio to pismeno opravdanje, ali nije ni zamjerio što sam zakasnila.

4. Jednom smo došli na basket u pet popodne a kući otišli oko pola deset uveče i to samo zato što teren nije bio osvijetljen a mi više nismo mogli da igramo napamet. :)

5. Nekako sam ja negdje dobila OGROMAN poster košarkaške reprezentacije Jugoslavije sa prvenstva Evrope u Barseloni. Naši su tada osvojili zlato i na posteru su bili naši košarkaši na pobjedničkom postolju. Sve to ne bi bilo čudno da na tom posteru nije bio Predrag Danilović, Milenina tada velika ljubav. :) Tako su počele moje muke... Mjesecima me je progonila da se mijenjamo za taj poster. Ja njoj taj, ona meni neki drugi, što meni nije padalo na pamet. Razlog za to je bila činjenica da nije imala ništa adekvatno da ponudi za uzvrat. Onda je jednog dana stisla i odlučila da mi da šta god poželim, samo da dobije taj poster reprezentacije.
Ja saberem i oduzmem i skapiram da će mi dati bukvalno SVAKI poster koji joj budem tražila i odlučim da pristanem na razmjenu. Ona je dobila svoj poster, a ja trinaest drugih, među kojima i poster Rebrače kojim mi je mahala ispred nosa mjesecima.
E, sad, vjerovali ili ne, o tome postoji PISMENI DOKAZ. Jednog dana smo, uz pomoć nekog ugovora sastavili naš, o razmjeni postera, potpisali i ispečatili ad hock napravljenim pečatom. Ja moj čuvam i danas. :)

6.Željko Joksimović nam se uvijek sviđao kao pjevač ali nam je kao osoba strašno išao na živce. Kod mene je to preraslo u netrpeljivost jer nije htio da mi da autogram jednom prilikom. To nas, međutim, nije spriječilo da napravimo "mjuzikl" o njegovim ljubavnim poduhvatima koji su bukvalno ispadali iz svih novina. U pitanju je djelo u formi sapunice, a dijalozi likova sastavljeni su od dijelova poznatih pjesama, filmskih i drugih poznatih rečenica. Zato ga zovemo "mjuzikl". Posjedujem rukom pisanu verziju, štampanu verziju i verziju na disketi. Sastoji se od 13 činova (Miloš Vujanić je nosio broj 13!) i radili smo ga GODINU DANA. :)

7. Zajedno smo gledale utakmice košarkaškog play-off-a Jugoslavije između Partizana i FMP-a. Ja sam uvijek nosila majicu MNOGO SMO JAKI a ona svoju nije jer je govorila da joj je to baksuzno i da je mnogo bolje na terenu kad je njena majica daleko od televizora. "Sljedeći put je nosim kod Grozde da mi čuva" (Grozda je prva komšinica)

8. Jednom smo igrali basket na terenu na kome je bilo dobrih 4-5 cm leda. :)

9. Nakon osvajanja jedne košarkaške titule poslala mi je poruku "E, ajd dođi, poslaće mi Vujke (Miloš Vujanić prim. aut.) medalju faksom sad i rek'o je da je i Vesa (Veselin Petrović prim. aut.) poslao jednu za tebe.

10. Jedog ljetnog dana krenule nas dvije, a gdje bismo nego na basket, kad na jednim stepenicama sjedi neka žena u kožnoj jakni (napolju je +30ak stepeni) i razmazanim karminom. Pored nje stoji neki kofer, a ona sva zbunjena. Tako sva smješna, sama od sebe ustaje, sa jasnom namjerom da krene prema nama. Kako je ustala izvrnula joj se noga i ona je posrnula. (Milena se već tada valjala po prašini od smijeha) Gleda pravo u mene i pita me koliko je sati. Ja pogledam nju pa sat i posljednjim atomom snage kažem: "Pppppppfffffffff...pet i deset..." i prasnem u smijeh. Narednih pet dana su mi u pet i deset stizale poruke "Ej, vidi kol'ko je sati" :)


Tako, kao što vidite, nama nikad nije bilo dosadno, a bogme nije ni sada i neće ni biti. Ako znate nešto zanimljivo vezano uz mene i Milenu zajedno ili odvojeno, izvol'te, pišite, biće nam drago da čitamo i smijemo se zajedno. :)

Do neke sledeće prilike i neke sledeće opasne rupe vole vas

Svetislav & Svetislav :)

уторак, 27. јул 2010.

Sve Barbike su iste!

Nikad nisam voljela da se igram sa Barbikama. Bilo mi je dosadno, a i bile su skupe. Meni je ta vrsta racija prilično rano proradila.
Mislim, i čemu to uopšte? Ukočene lutke, od gumirane plastike, sa ružičastim karminom, plavom izblajhanom kosom, čudnim šiškama i u nekim ultra ženstvenim (bez svrhe) haljinama... Mi se igramo tako što ih prvo do iznemoglosti češljamo (ne možemo da ih šminkamo, našminkane su fabrički), obučemo im te glupe 'aljine, pomažemo im da se, onako ukočene, kreću i vodimo beskorisne, besmislene i ničim izazvane dijaloge.
Ako je to nekome zanimljivo, izvinjavam se, ja bih radije odigrala partiju basketa, odgledala crtani film ili pravila figurice od pijeska... nešto sa svrhom.

Onda, brate, te dodatne opreme za Barbike nikad dosta, ova haljina, ona haljina, foto-aparat, kućica, kada, suncobran, ležaljka, ulje za sunčanje, maskara, rezervni točak za bicikl... Aman, ljudi, lutka je to!

Igrala sam se i sa onima koji su prije birali pijesak kao mjesto okupljanja, igrala sam i basket, igrala sam se i sa sudićima, a gledala sam i crtaće i Branka Kockicu, ali znam i neke koje su mogle po cijele dane da češljaju svoje Barbike, sve dok im sva ona sintetička kosa ne bi otpala sa glave.

Zanima li vas gdje su i šta rade?

Ovi koji su igrali basket i danas šutnu po neku na koš, odu do teretane, prate sport. Od glavnih zanimanja u životu tih ljudi izdvojila bih da su završili srednje škole i fakultete i našli posao, ili ga traže.
Ovi što su se igrali u pijesku i gledali crtaće su na vrlo sličnim životnim putevima, s tim da danas gledaju Discovery, Travel Channel i sl. i pokušavaju da sami postignu što više u životu.

Djevojke sa Barbikama?
Nećete vjerovati, idu kod frizera triput sedmično, u solarijum... ma ni ne izlaze odande, ne izlaze iz kuće sa manje od 1kg šminke...
Ganjaju i čeznu za bogatim Kenom, koji ima kuću, vikendicu na moru, bazen, motor, automobil, jahtu i tako...

Gledam im slike na Fejsu... tamo ih još jedino i srećem, pošto ne izlazimo na ista mjesta... Imaju 20 i koju, a izgledaju kao da imaju 40 i koju. Napućene, neukusno obučene, šminka im pokriva sve ono lijepo što imaju na licu, ističe ono što nije lijepo. Piju samo skupa pića. Ne znaju ni šta piju, samo gledaju cjenovnik i viču "Daj ovo skupo!". Ukočene su, izblajhane, kose su im uredno ispeglane i iščešljane, kao nekad Barbike što su im bile.
Indeks im služi kao potpora izjavi: "Treba svi da mi se izvinete, ja studiram!" (pa, tut, indeks na uvid (ali samo prvu stranu sa sličicom na kojoj su fino ispale)).
Idu na koncert Jelene Karleuše i kažu mi da se ne proseravam sa EKV.
Pročitale su Alhemičara od Koelja (kao što sam i ja pročitala Marksov "Kapital").
Nose samo skupe krpice, visoke štiklice i sve preračunavaju u novčanice...

Barbika od plastike ili Barbika od krvi i mesa (sa silikonskim i botoks primjesama)... ma, sve je to isto!!!

понедељак, 12. јул 2010.

O (Fece) Ivanu i sijalici

Ivana su jednog dana pozvali da, iz dalekog svijeta, dođe malo kod nas. Imao je svoje razloge pa je poziv prihvatio.
Došao je, upoznao neke nove ljude i isprva mu je bilo zanimljivo. Pričali su, družili se, bilo im je lijepo. Onda su, nenadano, iz nekih rupa počeli da iskaču razni gmizavci. Što je najčudnije, imali su ljudski lik i oblik. Ujedali su Ivana i njegove nove drugare za stopala... Ujedali bi oni njih i za srce, ali su gmizavci, pa nisu mogli toliko visoko da dohvate.

Gmizavci su uskoro počeli da prosipaju svoj otrov svuda unaokolo. Ivan je shvatio da treba da se čisti i smislio kako to i uraditi. Način je bio vrlo jednostavan, potrebno je bilo samo pritisnuti prekidač i upaliti svjetlo. Gmizavci se plaše mraka, a prekidači su svuda okolo.
Ivan je primjetio da su stariji oko njega navikli samo da počešu ranicu koju im gmizavac napravi, požale se prvom do sebe i krenu dalje, dublje u mrak. Mlađi su se bunili, htjeli su da se bore.
On im je onda objasnio da je ovo zemlja za sve nas i da mladima treba pomoći u borbi za njihov zrak svjetlosti.

Jednog dana kad je bio mrak i kad su gmizavci krenuli u akciju, Ivan je odlučio da pritisne jedan prekidač i upali svjetlo kako bi svima postalo jasno da se lako boriti protiv mraka. Treba samo malo volje.
Pritisnuo je prekidač i svjetlo se na trenutak pojavilo. On je zatim rekao: "Eto vidite, ovo su gmizavci, prave vam rane i ne daju vam da živite normalno. Gmizavci se plaše svjetlosti. Upalite svjetlo i gmizavci će nestati!" Mladi oko njega su bili srećni.

Stari su došli sa vilama i drugim oružjem, izbacili su ga napolje i, gledajući ga dok odlazi vikali: "Idi tamo odakle si došao pa tamo pali svjetlo! Pusti nas i našu djecu da se u miru i sopstvenom mraku patimo sa našim gmizavcima! To svoje svjetlo prodaj nekome ko hoće da ga kupi! Nama ne treba!"

Tako je Ivan otišao nazad da živi na svjetlu, a njih ostavio u njihovom mraku, nadajući se da će neko od njegovih mladih drugara koje je upoznao, jednog dana smoći snage i hrabrosti da tamo upali bar jedan fenjer.



понедељак, 17. мај 2010.

Minut

Trebaš mi samo na minut.

Samo šezdeset sekundi.

Trebaš mi na minut.

Da staneš između mojih ruku

i da ostaneš tu samo tih šezdesetak trenutaka.

Da te sklonim, da te zaštitim, da te odbranim.

Jedan minut. U njega bi stalo sve.

Sve bi bilo jasno, bez objašnjenja,

bez ikakvih riječi.

Ja neću reći ništa, a ti ćeš sve znati.

Postoji mjesto pod nebeskom kapom

gdje možeš da staneš, da pobjegneš, da se skloniš,

da ostaneš. Tvoje je.

Bar na minut neće postojati ništa osim tog zagrljaja.

Niko neće tražiti od tebe ništa, zanovjetati, zahtjevati...

Znam da je bilo teško i znam da nije prošlo.

Ali znam da će proći.

Imaaćeš opet onaj široki ukras na licu.

Treba mi samo minut.



Eh, kako bi svijet bio savršen kada bi taj minut bio na dohvat ruke...

петак, 7. мај 2010.

Sve prolazi, samo se ja mijenjam

(Moja drugarica i vjerna čitateljka mog bloga, Tijana htjela je da ovjde pročita nešto novo, pa mi je zadala domaći, koji sam ja, nakon izvjesnog vremena i uradila. Rezultat mog rada imate ispod ovog teksta u zagradi i nadam se da ću dobiti prolaznu ocjenu. ;) )


Kod mene u starom kraju bilo je mnogo djece. Nismo puno birali, svi smo se igrali zajedno, svi smo bili drugari. Međutim, u naš kraj se, relativno kasno, doselio jedan novi dečko. Zvao se Vlado. Bio je neobičan, drukčiji od svih nas. Imao je neki svoj put i neki svoj pogled na svijet. Tjerao je svoje protiv svega i svih. Često i protiv sebe.


Poštovala sam njegovu potrebu da se razlikuje ali sam se trudila da se držim podalje od njega kad god je bilo moguće. Tako smo postojali jedno pored drugog.

Njegov tata je radio u Engleskoj pa je i on neko vrijeme proveo tamo. Možda se čak i rodio tamo. Nisam sigurna. Znam da se Igor, njegov mlađi brat, rodio tamo. Vlado je volio muziku. Rok je bio njegov način života. Čula sam da je i u školi imao problema zbog toga. Duga kosa, iscjepane farmerice...poznata priča. On je čvrsto branio svoje stavove. Odbijao je da se ošiša. Sanjao je da ode u Ameriku ali je odlučno odbijao svaki pomen snimanja albuma ili bilo čega sličnog. Tvrdio je da nema tih para za koje bi on prešao u profesionalce. Govorio je da pare ubijaju kreativnost. Divne stihove je pisao. Vanzemaljski lijepe.

Njegovi drugari bili su mu važniji i od Igora i od svega na svijetu. Bili su baš onako... klapa, da se žargonski izrazim. Bili su glavni izvor svih nevolja u gradu ali su se uvijek držali zajedno.

Mrzio je politiku i uvijek me je ružno gledao ako bi se našao tu kad se povede neki razgovor u tom pravcu, jer sam imala politički stav i iznosila ga. Kad je čuo da sam postala član stranke nije me ni pozdravljao nekoliko dana.


Sretoh ga prije neki dan. Nisam ga prepoznala, javio se on meni. Na njemu bijela kosulja, pantalonice na peglu, izglancane cipele. Gledam ga i ne vjerujem. Od kad smo posljednji put popili kafu i popričali prošlo je tek nešto više od šest mjeseci.


Nespretno sklapa rečenice koristeći pravilan izgovor riječi. „PitAo sam... rekAo mi je...“ Zvuči neobično, ponekad i smiješno, ali mi je u trenutku bilo drago što ga vidim tako sređenog. Pitam zašto se ošišao, kaže da je takva politika firme u kojoj radi i da mu niko ne bi pravio problem zbog kose ali da neće da im se zamjera.

Rekoh mu da dugo nisam srela onu njegovu ekipu Denija, Mocu, Slavketa... nikoga od njih. On mi reče da se dugo nije čuo sa njima jer su nezreli luzeri. Ima, kaže, preča posla.


Upitah ga da li je bio na koncertu, pošto je jedna od njegovih omiljenih grupa svirala u okruženju a njegov odgovor bio je da je htio da ide, ali da je njegov šef imao puno posla, pa se on ponudio da mu pomogne. Tu već shvatih da je vrag ozbiljno odnio šalu. Neumjesno možda, ali naglas pretpostavih da mora biti da ga dobro plaćaju kad tako predano radi, na šta mi on reče: „Pa, zar misliš da bih radio ovoliko da me ne plaćaju? 250 EUR mjesečno!“ Ne znam da li me je više iznenadila cifra koju mi je rekao ili trijumfalan način na koji je to izgovorio.


Tako, popričasmo još malo, reče da su mu ostala još tri ispita do kraja faksa. Biće menadžer kad poraste. Redovan, revnosan student. Rekoh mu da sam i ja pri kraju sa studijama i da bi u trenutku dok razgovaram sa njim trebalo da sam na predavanju, ali da mi se nije dalo da odem, pa sam pošla na kafu sa drugaricom. Poprijeko me je pogledao sa onim „To se ne smije.“ u očima.


Gledam ga i čudom se čudim. Prije nego smo se razišli reče da piše neke tekstove za nekog lika iz Granda jer je dotični vrlo galantan. I tako, pogleda na sat, veli zvao bi me na kafu da se ispričamo ali jako žuri na sastanak u stranci.

U stranci???? Vlado i politika???? Šta, kako, kad... Onda sam se sjetila da mi je neko rekao da ga je vidio jesenas u kampanji kako nosi transparente, samo što ja nisam mogla da vjerujem da je to bio on. Pitam u kojoj je stranci, a plašim se odgovora. Izgovorio je ime vladajuće stranke, i ne samo to, nego je počeo da me vrbuje. Rekoh mu da sam u politici bila, iz najčistijeg ubjeđenja i da sam iz te opozicione stranke iz tog istog ubjeđenja izašla i da politika, ipak, nije za mene. Poče da mi objašnjava kako funkcioniše stranka i svašta nešto. Pogledah na sat da bih ga podsjetila da žuri.


Na rastanku mi reče da mu je drago što me je sreo, da „baš dobro izgledam“ i još gomilu nekih prigodnih frazetina. Uzvratih mu svaku frazu i u šali rekoh da ne mogu da vjerujem koliko je drugačiji.


On me poljubi u obraz, nasloni ruku na rame, reče: „Jebi ga, znaš kako je... sve prolazi, ja se mijenjam!“, namignu mi i ode na taj sastanak.


Ostadoh gledajući za njim nekoliko sekundi pa krenuh svojim putem.

среда, 21. април 2010.

Bilo jednom...

Bila jednom jedna zemlja.

Bila jednom muzika.

Bili jednom stihovi o ljubavi.

Bile jednom melodije.

Bili jednom mladi ljudi koji čitaju.

Bili jednom ljudi koji misle.

Bili jednom buntovnici.

Bilo jednom... pričali mi.

Kunu se da je bilo.


Kažu da je Čola nekad volio Kristinu,

patio za neznankom iz Podlugova

i umirao jer mu je neka „ona“ bila u krvi.

Pričaju da je Brega patio za nekom Selmom.

Kažu da ju je molio da mu pošalje po neko pismo.

Tvrdio je nekad, vele, da među srcima postoji neka tajna veza.

Rekli su mi da je Bora nekad plakao za nekom lutkom sa naslovne strane.

Čuli su, kažu, i za Vasu Ladačkog i lepu protinu kći...

Nekad je iznad krovova svirala tišina...


Čika Duška su odavno pokrili snjegovi, ruzmarin i šaš.

Eno Čole, manijači sa Bregom.

Brega i dalje traga za tajnim vezama,

ali onima koje će ga povezati sa devizama.

(Ovo je Balkan, ybg, stari...)

Borin bol je pojeftinio,

on i Đole su shvatili da je politika unosnija od ljubavi...


A nekad je svega bilo....

Bila jednom jedna zemlja...

Bila jednom muzika...

Bili jednom stihovi o ljubavi...

Bile jednom melodije...

Bili jednom mladi ljudi koji čitaju...

Bili jednom ljudi koji misle...

Bili jednom buntovnici...

Bilo jednom... pričali mi.

Kunu se da je bilo.



Pošto vremeplov?

четвртак, 15. април 2010.

Законско убиство?



Чух најаву за емисију на једној телевизији, али немам снаге да то гледам. Тема је "Легализовати абортус у БиХ?"

Најежих се. У шта се ми то претварамо? Легализација? Ајде што хоће да омогуће идиотима да се легално убијају наркотицима, другима да легално сексуално опште са истополним бићима и трећима да легално користе услуге пријатељица ноћи, али ово... људи, ово није за зезање (да не употријебим неки простачкији израз).

Фрапантни податак говори да је свака трећа дјевојка у БиХ имала бар један абортус до своје двадесете године!!!

Хало! Абортус! Убиство! За име Бога!!!

Помоћи ћемо младим паровима тако што ћемо им омогућити да легално убијају неопрезно направљену дјецу? Коме ли је то пало на памет?

Мени то звучи исто као да дјетету које је несташно и прави русвај по кући, кажемо: "Слободно, сине/ћери, само ти лупај и разбијај, ниси ти крив/а", умјесто да му објаснимо да то није лијепо и да тако не треба да се понаша. Аман заман!!!!
Да ли је неко помислио да би се младим паровима много више помогло уколико би се млади људи ослободили табуа да питају и добију одговоре на своја питања, а везана за секс, сексуалне односе, прављење беба (да ме простите. то је толики табу да је мени, у мојим годинама, непријатно да пишем називајући ствари правим именом)?

Ако би родитељи одговарали на питања своје дјеце онако како треба, без увијања, родитељски, савјетујући, млади људи би знали када, шта и како. Много је незгодно када о тим стварима разговараш са вршњацима, који су, при том, своје податке скупили од неких старијих другара, који су, опет, некад раније разговарали са својим вршњацима и тако "учили"... много тешка работа...
Овако, кад би без стида дјевојчица сјела и питала маму, а дјечак тату: "Мама/тата, како ово? Зашто оно? Када? Како? Са ким?", и када би мама/тата без увијања, на нормалан начин, јасно одговорили на та питања... све би било много лакше и друкчије.

Рјешење наших проблема лежи у рушењу табуа, борби против стереотипа, отвореној комуникацији. О битним стварима је битно разговарати.

У супротном, долазимо у ситуацију да се дјеца мало "заиграју", па онда трче код свакаквих "стручњака" не би ли убили доказе... Колико је дјевојака тако изгубило прилику да икада више постане мајка...

Људи, абортус је убиство!!!
Ти мали анђели нису криви за то што њихова мама или тата или обоје "нису сада спремни за то". Та недужна створења нису тражила да се ту створе, да настану, неко је био неопрезан и неодговоран, а тај неко треба да за то сноси посљедице. Ако се то "посљедицом" може назвати....
Колико само потенцијалних генијалаца, спортиста, новинара, музичара, професора, књижевника, обичних службеника и других није добило прилику да свијету покаже шта све може, а само зато што је неко други мислио да има право да о томе одлучи...
Тужно...

И, опет, то што то "нешто" није изашло из мајчине утробе и добило опипљив облик, не значи да негдје тамо није "заведено" и уписано међу живе. Напротив. Дакле, ако нечему, или боље рећи некоме, ко је већ "уписан" да постоји не дозволимо да се појави међу нама, шта смо му урадили? Убили смо га! Да, убили!

Казне за силоватеље, педофиле, криминалце и убице постоје, ма какве да су. Казне за несавјесне људе који би да неке ствари раде кад хоће и колико хоће, а да "резултату" пресуде на свој начин?
На крају, треба са тим остарити... Лако је док смо млади и окружени гомилом "пријатеља" и пријатеља. Кад остаримо, па кренемо оним путем којим свако од нас једног дана мора поћи...
Уз сваког од нас остаће само онај ко је од нас постао. Ко ће остати уз оне који "нису били спремни", "нису знали", "нису жељели"? Ко ће њима обрисати зној са чела?

Разговарајмо, упутимо се, немојмо себи ускратити шансу да видимо неке "исте моје/твоје" црне, плаве, зелене окице, осмијех због кога се врти Земља и сија сунце, неспретне прве кораке, незграпна прва слова, прве љубави, сузице, петице, четворке, школска такмичења, звук "мама/тата", који учини да све стане у том моменту.

Ако легализујемо абортус, сутра би серијске убице могле да траже да им се легализује обављање њиховог "посла". Гдје ћемо стићи наставимо ли овим путем којим би неки да нас поведу?

Себично је, ружно је, лоше је... грозно је, ужасавајуће. Гријех је. Убиство је!!!

Не абортусу!!!!!!!!!!!!




недеља, 21. март 2010.

"Opštenje" sa zdravim mozgom

Neki ljudi nemaju privilegiju da žive u Bosni. Ali imaju sve ostalo.
I tako... Divna je zemlja Bosna. Baš divna. Zemlja ćevapa i baklava. Zemlja u kojoj su rođeni Brega, Čola, dr Nele, profesor Kusta, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirza Delibašić. Zemlja u kojoj se sve daje za merak.
Jednog dana rekli su nam da treba da se mrzimo. Rekli su nam da treba da se ubijamo. Rekli su nam da treba da mučimo jedni druge. Rekli su nam da nam "jaran" ne može biti onaj ko se moli drugom Bogu. Rekli su nam da treba da postanemo ono što niko naš nije bio.
Maloumnici poslušaše.

Kad ludost odluči da zavlada, mudrost odluči da se povuče i sačeka bolji momenat.
Šljam je isplivao na površinu. Sve ono što bi nekad moglo samo da čisti ulice ili da radi na istovaru i utovaru vreća sa pijeskom i cementom dobilo je rukovodeće pozicije. Mudri su uzeli metle i vreće u ruke. U političkom vrhu sjede oni koji i dalje pitaju "Jel u riječi ĆEVAP tvrdo ili meko slovo Č?", oni koji kopaju nos, teško zaustavljaju podrigivanje, oni što prstima čačkaju uši, oni što su pročitali samo slikovnicu, oni što sagovornike oslovljavaju sa "Šta 'oćeš?!", oni što imaju muku da sastave prosto proširenu rečenicu, koji su u ratu naučili da li je pravilno da se kaže Irak ili Iran.

Narod nema za salamu, ali nema veze, važno je da se mi koljemo. Koljemo se međusobno i jedni protiv drugih. Platu ne primamo, al se koljemo. Glasamo za iste, jer oni su "naši", a "naših" nema ni u kiselom kupusu. Oni su svi njihovi i samo za sebe. Kad se upali crvena lampica i guzonje se kolju, ali za glasove. I, majku im, svaki put im upali! Svako izađe na izbore i glasa za "svoje" pa naredne četiri godine guli koru sa drveća da preživi, dužan i Bogu i vragu, ali mu je duša mirna, glas'o je za "svog", pa ga bar "njegov" jaše.

Kad zafali glasova recept se zna. Napujdaš visokog predstavnika da palamudi protiv Srba, na to se nadovežu 'Aris i Suljo što otvori fenomenalnu priliku Miletu koji izađe pa palamudi o svetom referendumu (koga nikad biti neće), prebrojavanju tj. popisu stanovništva i tako bosanski lonac ponovo proključa. Jedni viču: "Ne damo vam nezavisnost!" drugi viču: "Nismo je ni tražili, al' sad kad vi ne date mi baš 'oćemo!" I tako u krug.
Onda se obavezno skupe glavešine i obavezno vikendom i obavezno u nekom vikend naselju i, šatro, dogovaraju se. Izađu pred kamere i kažu: "Dogovor'li smo se. Tike-tike tačke..."
Neozbiljne stvari su bitne, na ozbiljne niko ne obraća pažnju.

Jednog dana uhapse 10ak monstruma optuženih za seksualno zlostavljanje trinaestogodišnje djevojčice, romkinje. Među osumnjičenima se nađe i MINISTAR ODBRANE BiH! koji kaže da je sve to namještaljka (gle čuda), a onda sljedećeg dana puste sve do jednog osumnjičenog. Nije ministar kriv, nije. A mi smo sisali vesla.

Invalidima umanjili penzije. Neka su. Šta ima da jedu svaki dan! Nije to zdravo. Jok. Ne treba invalidima, političarima treba. U rat otjerani, iz rata jedva živi izašli, što bi oni sad imali šta da jedu i od čega da školuju djecu. Ne treba. Guzonjama treba.

Evo, priprijetili su da će dogodine biti popis stanovništva. Na tom popisu, doduše, nećemo morati da se izjasnimo o nacionalnosti i vjerskoj pripadnosti. Pa, da, cilj tog popisa i jeste samo to, da nas prebroje k'o stoku u oboru, ništa više. Možda ćemo se izjašnjavati za koga navijamo... Ne znam šta ću onda... Ja navijam za Partizan, a to nije bosanski klub. Ništa, imam godinu dana da zavolim neki klub odavde...

I tako... čudna je ovo zemlja. Imamo svega, samo nam ništa ne daju. Naše rođeno nam brane. Vazduh će početi da nam uvoze iz EU, kao i sve ostalo što nam uvoze, eksperimente i čuda razna druga.
Kod nas svi paze da nekoga ne uvrijede na nekoj od osnova. Nacionalnoj, vjerskoj, jezičkoj... i što se više trude sve im manje uspjeva.

A mi? Mi bismo samo normalno da živimo, da nam ukinete vještačka ograničenja, da se slobodno izražavamo, da budemo ono što jesmo a ne ono što bi da nam proda neko ko nije ni čuo za Bosnu. Mi bismo da se ne dijelimo, da živimo u miru a ne u strahu. Mi bismo da normalno studiramo, da se nad nama ne vrše ogledi. Mi bismo da putujemo, a na korice pasoša stavite ćevap, ako sve drugo nekoga vrijeđa. Mi bismo da živimo od plate, koja ne mora biti 5 000 maraka, mi bismo da se na nas gleda kao na ljude, a ne kao na glasačko tijelo, stoku.

Dragi Bosanci (Bosanci iz ubjeđenja a ne iz opredjeljenja), uhvatimo se sad svi za ruke i uputimo energiju u pravcu naših političara (kako god se oni zvali), da se koncentrišu i što prije skončaju opštenje sa našim zdravim mozgovima. Dosta je bilo!!!


понедељак, 15. фебруар 2010.

Priča o jednom danu

Zaista je tačno da slika govori više od riječi, da vrijedi hiljadu riječi, i sve što u tom smislu govori o slikama, tačno je.
Gledam maločas jednu fotografiju i, mada znam sve o njoj, ponovo mi je ispričala svoju priču. A, nije to nikakva... sad neka famozna slika. Uobičajena slika, na njoj ljudi, neki osmjesi i neka pozadina... Sve tako konvencionalno, a priča... priča koju priča ta slika, sve je, samo ne konvencionalna. Priča je o jednom danu, a možda je i više od toga...

Taj dan niko od nas sa te slike nije planirao. Šta više, da nas je neko samo tri dana prije, pitao da li postoji šansa da se ta slika dogodi, svako od nas bi bez dileme rekao da bi to, ukoliko bi se dogodilo, moralo da se svrsta u domen naučne fantastike. Nismo planirali taj dan. Planirali smo da ćemo biti živi i, koliko je moguće, zdravi tog datuma, da ćemo se probuditi, oprati zube, provjeriti poštu, baviti se dnevnim stvarima, ali niko nije mogao ni da pretpostavi da će taj dan biti baš takav kakav je bio, kakvog ga pamtimo.
Ako nam pogledate lica na toj fotografiji, sve će vam biti jasno. Imamo ogromne osmjehe. Srećni smo, na neki potpuno lud, neobičan način. Kao da svako od nas ima utisak da je u nekom snu iz koga i bi i ne bi htio da se probudi.
Kao u onim filmovima u kojima glavni lik dobije priliku da sagleda svoj život unaprijed i unazad, da spozna greške i onda se vrati u realnost da ispravi pokvareno i nastavi pravim putem, tako smo i mi dobili tu jednu šansu da uradimo zajedno ono što nam je po energijama bilo namijenjeno, a mi smo se pravili jako pametni pa smo sve znali bolje.
I tako nekako... tog dana nam je sve išlo u prilog. Ljetni dan nije bio vreo, pa nismo umirali od vrućine, bio je praznik, grad je bio prazan (hm... da li se praznik zato tako zove?), tako da niko ni poželjan ni nepoželjan nije mogao da nas sretne... E, sad, jedino što je ta klupa u parku na koju smo bacilli oko bila zauzeta... Nema veze, našli smo drugu, bolju. Kao da se Zemlja tog dana okretala sporije, dajući nam priliku... neku priliku, priliku da budemo zajedno.
Taj dan je kao neka nulta tačka. Taj dan kao da je bio pokušaj da se izbriše prethodnih stotinak i najavi narednih isto toliko. Da li smo mi to prepoznali?
Ne znam. Mi smo samo, onako sluđeni, prepoznali jedni druge i činjenicu da se nalazimo u isto vrijeme na istom mjestu i, upinjući se da se tu činjenicu naviknemo, dali smo sve od sebe da iskoristimo to što imamo.
Nije bio pompezan, nije se ni najavio ni odjavio. Samo je došao i prošao, onako kako to obično rade dani. Dođu, dese se, prođu, pa se ti poslije češkaj po potiljku...

Tako je prošao taj darivani nam dan. Bez obzira na one dane koje je ovaj nastojao da poništi, i bez obzira na ove koji su nastali nakon njega, volim da ga se sjetim. Bio je čudan taj dan i čudno je sve iza i ispred njega, ali volim što se dogodio.

I ko zna...



(mojoj velikoj djeci)

среда, 27. јануар 2010.

Mezimče



Nikad me niko nije pitao,
a kad bi me pitao tačno bih znala da odgovorim.
Da li na svijetu postoji vječiti osmjeh,
vjera u druge i sebe,
optimizam bez roka trajanja,
pogled koji ne vidi ništa zlo
i u kome nema ničeg zlog?

Da li postoji neko ko ne viče,
a ipak ga svi čuju,
neko za koga bi samo neko užasno zao
mogao da kaže nešto loše,
i neko ko svuda oko sebe širi
samo pozitivne vibracije?


Ako bi me neko pitao sve to, ja ne bih ništa rekla,
samo bih pokazala tebe.