Pratim ovih dana rukomet. Dobro, nije baš da se proslavljamo, ali nama uvijek "malo fali".
Evo, maloprije je Iliću falilo još tri metra, pa da njegov šut bude rezonski i sa više šanse za uspjeh.
Nego, nisam o tome htjela.
Prosto me uhvati sjeta i nostalgija kad se sjetim kako smo mi, kao klinci iščekivali sve te važne utakmice. Utakmica reprezentacije bila je događaj dana, nedelje, mjeseca. Potezi su se, kako dobri, tako i oni loši, iznova i iznova prepričavali u nedogled.
Svi iz moje generacije znaće do detalja da vam ispričaju posljednji sekund košarkaške utakmice protiv Hrvata '97. kad je Sale Đorđević pogodio sa zvukom sirene. Bila sam tad treći osnovne. Radost te pobjede veća je i od radosti zbog petice iz matematike.
Nekoliko godina prije toga Danilović je zakucao preko Sabonisa. To se ne zaboravlja.
To, međutim, nismo pokušavali da ponovimo na našim terenima jer niko nije mogao da zakuca.
Aca Šapić, Dača Ikodinović (ko se sjeća njegovog gola u Sevilji Hrvatima u posljednjoj sekundi?), Vlada Vujasinović, pa kasnije Vanja Udovičić... Kad su naši sportisti bili svoje bojeve, mi smo svim srcem bili uz njih, zalijepljeni uz televizijski ekran.
Jel ima neko ko nije duvao u loptu koja se nećkala na zamišljenoj gol liniji u finalu EP u vaterpolu u Kranju? Ja takvog ne znam.
Vanja Grbić koji preskače reklame i odlazi u hodnik dvorane po loptu, vraća je u igru i blokira Jakovljeva iz Rusije. Znate to, gledali ste u špicama. Mi smo prepričavali i ponavljali taj podez, objašnjavajući ga jedni drugima, kao da niko nije gledao utakmicu.
Ali, ne pamtim samo pobjede. Kad god gledam snimak iz Francuske '98., kad Peđa Mijatović šutira penal protiv Holanđana, svaki put se nadam da neće promašiti. Pamtim i debakl dvije godine kasnije od tih istih Holanđana i tišinu nakon te utakmice.
Dočekivani su naši heroji ispred skupštine u Beogradu, dočekivali smo ih i mi ispred ekrana. Mi smo vjerovali i srcem bili uz njih, a oni su nas častili uspjesima.
Danas stvari stoje malo drukčije. Sve je manje nas koji srcem pratimo mečeve i utakmice, a sve je više onih koji sport prate zbog kladionice. Više skoro niko nije srećan što su naši pobjedili, nego je srećan što je "ubo" dvije marke na kladionici.
Ne prepričavaju se više potezi, nego tiketi. Možda i zbog toga izostaju rezultati. Nekad su naše sportiste navijači bodrili sa zastavama i transparentima u rukama, danas iz džepova vade tikete. Mislim, ako prethodno ne povade noževe.
U "Tempu" su se slikali veliki prijatelji, Isailović iz Partizana i Stanković iz Zvezde. Ovaj drugi je sad kapiten reprezentacije. Njih dvojica su bili ljuti rivali na terenu, ali su van njega bili veliki drugari. Oni sa tribina, koji sebe nazvaše navijačima, prvo se pobiju prije utakmice, pa se onda napsuju mile majke jedni drugima dok traje utakmica, a onda se opet pokolju ispred stadiona.
Kvota je postala važnija od svega ostalog. Boja dresa važnija od boje krvi. Krv nam je svima ista, crvena, kao i zastava pod koju staju sportisti. Kad obuče taj crveni dres, svaki drugi ne treba da bude važan.
Nekad nam je bilo slatko da navijamo sat i ustajemo da bodrimo naše kad igraju u drugoj vremenskoj zoni. Danas, ako kvota nije zadovoljavajuća... hm... "Ne bi ni Đoković ust'o da gleda mene!"
Gubi se lagano sve ono zbog čega smo mi trčali da se bavimo sportom, ono zbog čega su ulice bile puste kad igraju naši. Kvota je počela da određuje ko je naš.
Da su Grci drevni znali da će kvote biti važnije od sporta, zadržali bi se na filozofiji.