Duši treba svjetla

Kad god da ti se zagledam u pogled, vidim samo mrak. Bez razloga. Nema razloga za mrak, jer da ima, nikad ne bi bilo Sunca. Ti bježiš od Sunca i sklanjaš se od svjetlosti svake vrste. Navodno, bolje vidiš u mraku. Ne vjerujem ti. Vjerujem samo da biraš mrak jer za svjetlost treba imati snage.

Druge optužuješ da su nerealni, ako ne žele da gledaju mrak i teže svjetlu. Osuđuješ svačije snove i borbu za njih, a svoje zakopavaš negdje duboko, da ne možeš ni da se sjetiš gdje su. Mrštiš se kad god možeš da se nasmiješ. Pred sebe postavljaš prepreke, pa kriviš druge zašto ne možeš da ih preskočiš i pitaš se odakle su se stvorile.

Svim silama se trudiš da od sebe otjeraš one kojima je stalo do tebe, bez obzira na tvoj mrak. Kad više nemaju snage da te istrpe, pa odu, onda na sav glas pričaš kako su krivi oni što su otišli, a ne ti što sve tjeraš od sebe. Otjeraš, pa pobjegneš u mrak i mrziš druge što imaju snage da budu srećni.
Bježiš u mrak jer ne podnosiš svoj odraz u ogledalu. Kao da ne znaš da TI nisi to što se golim okom vidi, već ono što ti ostane kad ponestane maski i ostaneš nasamo sa sobom.

Svi mi igramo neku partiju karata i nismo svi zadovoljni kartama koje dobijemo. Ali, sva poenta nije u tome da gunđaš kako su ti podijeljene loše karte, već da to što ti je podijeljeno upotrijebiš tako da iz partije izađeš kao pobjednik.

Kalup

Sprava namijenjena da od tebe napravi čovjeka. Po mjeri. Drugih. 

Prvo te stave na posmatranje, pa te analiziraju neko vrijeme, danima, nedeljama, možda i mjesecima, zavisi koliko si voćka čudnovata, mislim tvrd orah. Onda gledaju sa koje strane im se ne sviđaš i gdje bi te valjalo prekrojiti. Ako ti je ljuska, mislim karakter, malo mekši, onda te prekroje i ti budeš srećan čovjek. Ili bar misliš da jesi.

Ako si pak, voćka čudnovata tj. tvrd orah, njima neće pasti na pamet da lome svoje zube. Pošto ti ljusku ne mogu razbiti, stezaće te sa svih strana dok im ne staneš u kalup. A, njima je njihov kalup najbolji. Tvoje navike ne valjaju. 

Tvoja ideja da čovjek treba da misli, pogrešna je. Tvoj stav da treba da imaš stav ne vodi nikuda. Mislim vodi, ali ne u kalup. Nema potrebe da pričaš. Sve što kažeš smatra se nepravilnim. U kalupu. 

Disanje... dobro, to već moraš. Disanje je neophodno da bi živio. Čak i u kalupu. Sat skini, ne treba ti. U kalupu ne postoji vrijeme. Nema potrebe da se smiješ, ali ni da plačeš. Ako baš bude neophodno, kalup će ti dati znak kada i koliko je moguće i dozvoljeno.

Maštu, kreativnost... to sve zaboravi, to su besmislice. Jedina prava kreativnost je ona koja je stvorila kalup. Tebi je zabranjeno da misliš o tome, za tebe je to nedokučiva tajna. 

Život, ni on ti nije bitan. Pored kalupa, život ti je suvišan. Uostalom, u kalupu imaš života sasvim dovoljno, više ti ne treba. Ćuti. Steži se. Ograničavaj se. Poprimaj oblik kalupa. Sjedini se sa njim. Postanite jedno.

Svjesni su oni da od tebe nikada neće stvoriti ljigavu slinu koja će da im miluje, hrani i uzdiže ego, ali te bar mogu ograničiti na kalup. Tako služiš svrsi.

I tako sve dok se jednog dana ne probudiš sa spoznajom da vrijeme nije učinilo ništa, da te kalup žulja kao i prvog dana, da niste postali kompatibilni, da se niste sjedinili. Tada se ponovo u tvoje ruke vraća mogućnost da nekim alatom ili golim rukama razglaviš taj kalup i skineš to govno sa sebe. 

Jer, ma kako to naučno-fantastično zvučalo, još uvijek postoje mjesta i ljudi koji od tebe neće tražiti da se ukalupiš.