Kad god da ti se zagledam u pogled, vidim samo mrak. Bez razloga. Nema razloga za mrak, jer da ima, nikad ne bi bilo Sunca. Ti bježiš od Sunca i sklanjaš se od svjetlosti svake vrste. Navodno, bolje vidiš u mraku. Ne vjerujem ti. Vjerujem samo da biraš mrak jer za svjetlost treba imati snage.
Druge optužuješ da su nerealni, ako ne žele da gledaju mrak i teže svjetlu. Osuđuješ svačije snove i borbu za njih, a svoje zakopavaš negdje duboko, da ne možeš ni da se sjetiš gdje su. Mrštiš se kad god možeš da se nasmiješ. Pred sebe postavljaš prepreke, pa kriviš druge zašto ne možeš da ih preskočiš i pitaš se odakle su se stvorile.
Svim silama se trudiš da od sebe otjeraš one kojima je stalo do tebe, bez obzira na tvoj mrak. Kad više nemaju snage da te istrpe, pa odu, onda na sav glas pričaš kako su krivi oni što su otišli, a ne ti što sve tjeraš od sebe. Otjeraš, pa pobjegneš u mrak i mrziš druge što imaju snage da budu srećni.
Bježiš u mrak jer ne podnosiš svoj odraz u ogledalu. Kao da ne znaš da TI nisi to što se golim okom vidi, već ono što ti ostane kad ponestane maski i ostaneš nasamo sa sobom.
Svi mi igramo neku partiju karata i nismo svi zadovoljni kartama koje dobijemo. Ali, sva poenta nije u tome da gunđaš kako su ti podijeljene loše karte, već da to što ti je podijeljeno upotrijebiš tako da iz partije izađeš kao pobjednik.
