Ako je neko mislio da će u ovom testu biti riječi o Željku Samardžiću ili njegovim koncertima, prevario se grdno. Ako je neko pomislio da će, pak, biti riječi o nekoj ljubavnoj epopeji, i taj je u zabludi.
Što bi rekli na televiziji, ostanite do kraja sa nama. :)
Završih danas ranije sa poslom. što je, samo po sebi, za "dragička!" i potpuno u skladu sa naslovom. Ali, to nije moja ključna ideja.
Odlučih da ne šetkam po gradu, već da kupim neki sokić i da sjednem u hladovinu, na klupicu pored koša u centru grada, i da posmatram klince kako igraju basket. Kad sam bila njihovih godina, to je bila moja omiljena aktivost na raspustu, a i dok traje škola.
Trojica dječaka, otprilike trinaestogodišnjaka, na smjenu igraju basket, jedan na jedan. Niko od njih ne viče, nijedna psovka niti ružna riječ se ne čuje. Oni se igraju. Gledam ih kako uživaju. Svaki put kad lopta prođe kroz obruč, u njihovim očima se pojavi sjaj, poznat samo ljudima koji su u životu odigrali više od pet partija basketa.
Jednog od njih dvojice nevjerovatno je krenuo šut za tri. Ovaj drugi je sa osmjehom i nevjericom propratio tri ili četiri vezana pogotka svog drugara. Opet bez psovki, urlanja i šutiranja lopte nogom.
Na klupu pored moje, dotrčavaju dva Cigančića (ili da budem politički korektna pa da kažem dva pripadničića Romske nacionalne manjine?), koji donose sok za dječaka koji čeka da dođe na red, a on im je dao pare da kupe i za sebe. Dakle, fini drugarski odnosi.
Jedan od njih dvojice na sebi ima dres hrvatske fudbalske reprezentacije, a na sebi nema nijednu modricu. Koliko god to zvučalo šovinistički, zapravo nije. Hoću da kažem, nosi "kockasti" dres, sa vrlo krupnim i očiglednim kockicama, u sred bijela dana (već sam rekla da je Rom), a niko ga nije ni poprijeko pogledao. Fino kažem, ima nade. Neću da se bavim pitanjem šta bi se desilo da je neko sličan obukao srpski dres i sjeo u centar Čakovca, na primjer. To mi apsolutno nije važno. Mnogo je važnija činjenica da je u mojoj neposrednoj blizini moguća slika koju sam opisala.
Njih petorica nastavljaju konverzaciju. I dalje se niko ni sa kim ne svađa i nema ružnih komentara. Dečko u dresu drži ostatku kraći kurs romskog jezika. Kako se kaže "lopta", "koš", "majka"...
Gledam ih, i osmjeh mi ne silazi sa lica.
U jednom trenutku sam se sjetila klinaca kojima predajem, koji su mi, nekoliko sati ranije, rekli da raspust provode na bazenu i igrajući se NAPOLJU. Veoma mali broj je uopšte pomenuo kompjuter. Onda su mi na pamet pali malci moje drugarice, kojima su i kompjuter i televizor zanimljivi, ali svakako ne najzanimljiviji. I oni najveći dio svog vremena provode napolju IGRAJUĆI SE sa drugarima, šetajući, vozeći bicikle. Sve mi to jako liči na ono kako smo mi odrastali i to me jako raduje. Pri tom su ovi današnji klinci mnogo bezbrižniji, a i to me takođe raduje.
Zamislih se malo, gledajući te dječake kako se igraju, i pomislih da nismo, možda, mi samo naučili da mračimo ili smo toliko matori i ubija nas nostalgija za našim danima, pa smo počeli da živimo u ubjeđenju da od današnje djece ništa biti neće. Ne kažem, ima i gojazne djece koja od jutra do mraka bulje u kompjuter ili ekran televizora, i roditelja koje zbog toga treba osuditi na neku tešku kaznu. Ali, ima i ovakve djece, i čini mi se, sve ih je više, koji trče napolje, koji se igraju loptom, voze bicikl, plivaju, i ne treba sve gledati mračno i crno.
Treba vjerovati u nas. Ima nade. Kakva god da je, postoji.