Molila me Milena jednom da se prisjetim naših dogodovština iz djetinjstva i da ih okačim na FB. To već neko vrijeme stoji tamo, a evo sada i ovde, na blogu. Obzirom da smo mi dvije budale, smatram nimalo slučajno spojene na životnim putevima, i da toga ima onoliko, trebalo mi je malo vremena da se prisjetim i saberem to sve.
Dakle, Sveto, za tebe i sve one koji nas znaju i ne znaju evo nekoliko čudovišnih idiotizama iz bogatog opusa Milene i Goce!
1. Pored stare kuće u kojoj sam odrasla nalazila se jedna ljetna kuhinja (i kuća i ljetna kuhinja se i danas nalaze tamo, s tom razlikom da tamo više nema mene). E, sad, poznato je da ja imam mlađeg brata koji je bio prilično živahno i maštovito dijete kad je bio mali. Tako je moj Milan u jednom od svojih poduhvata komadima zemlje iscrtao... nešto na fasadi te ljetne kuhinje. Ta ljetna kuhinja, inače, nije služila ničemu, bila je to jedna velika ostava za stare stvari, ali je meni taj Milanov grafit (nazovimo to tako) nešto, ne znam ni ja zašto, išao na živce.
Tako ja riješim da nastalu žvrljotinu uklonim, tako što ću da je oribam. I ko mi je pomogao? MILENAAAAA... :)
Ribale smo nas dvije taj zid dobrih dva sata i pri tome smo koristili sva moguća sredstva za čišćenje i sve što nam se činilo da bi moglo koristiti u tom poduhvatu. Sve to ne bi bilo čudno da nije bio januar, da napolju nije bio snijeg i da se mi, potpuno bespotrebno nismo smrzle. Ovo je Milenino omiljeno sjećanje na nas. :)
2. Milena i ja smo mnogo rano počele da se interesujemo za sport, a najveća ljubav bio je i ostao basket. Tako smo nas dvije hvatale svaki slobodan momenat da se do'vatimo lopte i koša i onda je čitav svijet bio samo naš.
Tako se jednom desilo da meni bude rođendan (mislim, dešava se to svake godine, ali ovo je bilo čudo svih čuda). Došlo je društvo iz škole i svo naše društvo iz kraja. Kako to obično biva, jeli smo kolače, pili sokiće, slušali muziku, zezali se, a onda je društvo iz škole krenulo da se razilazi. Malo po malo, ostali smo samo mi iz kraja, a onda je Milena došla na genijalnu ideju. AJMO NA BASKET! Meni nije trebalo dvaput reći, već sam bila u majici, trenerci i patikama, ali ostali nisu baš bili oduševljeni tom idejom. Mi smo ih jedno vrijeme ubjeđivali, a kad smo shvatili da nema šanse da ih nagovorimo, Milena i ja smo uzele loptu i zaputile se na basket.
Tako sam zbog basketa i Milene ostavila goste. :) To se pričalo po kraju jedno vrijeme, a onda su to svi zaboravili. Osim mene. :)
Joko, Vesna, Goco, oprostite. :)
3. Otišla ja jednom kod Milene, popodne, negdje pred ručak i tata mi rekao da se vratim do... recimo tri sata. Došla kod Milene i rekla joj da imam fore do tri. Ostala sam do pola 4, a Milena mi je uredno napisala opravdanje za tatu. :) Tata nikad nije vidio to pismeno opravdanje, ali nije ni zamjerio što sam zakasnila.
4. Jednom smo došli na basket u pet popodne a kući otišli oko pola deset uveče i to samo zato što teren nije bio osvijetljen a mi više nismo mogli da igramo napamet. :)
5. Nekako sam ja negdje dobila OGROMAN poster košarkaške reprezentacije Jugoslavije sa prvenstva Evrope u Barseloni. Naši su tada osvojili zlato i na posteru su bili naši košarkaši na pobjedničkom postolju. Sve to ne bi bilo čudno da na tom posteru nije bio Predrag Danilović, Milenina tada velika ljubav. :) Tako su počele moje muke... Mjesecima me je progonila da se mijenjamo za taj poster. Ja njoj taj, ona meni neki drugi, što meni nije padalo na pamet. Razlog za to je bila činjenica da nije imala ništa adekvatno da ponudi za uzvrat. Onda je jednog dana stisla i odlučila da mi da šta god poželim, samo da dobije taj poster reprezentacije.
Ja saberem i oduzmem i skapiram da će mi dati bukvalno SVAKI poster koji joj budem tražila i odlučim da pristanem na razmjenu. Ona je dobila svoj poster, a ja trinaest drugih, među kojima i poster Rebrače kojim mi je mahala ispred nosa mjesecima.
E, sad, vjerovali ili ne, o tome postoji PISMENI DOKAZ. Jednog dana smo, uz pomoć nekog ugovora sastavili naš, o razmjeni postera, potpisali i ispečatili ad hock napravljenim pečatom. Ja moj čuvam i danas. :)
6.Željko Joksimović nam se uvijek sviđao kao pjevač ali nam je kao osoba strašno išao na živce. Kod mene je to preraslo u netrpeljivost jer nije htio da mi da autogram jednom prilikom. To nas, međutim, nije spriječilo da napravimo "mjuzikl" o njegovim ljubavnim poduhvatima koji su bukvalno ispadali iz svih novina. U pitanju je djelo u formi sapunice, a dijalozi likova sastavljeni su od dijelova poznatih pjesama, filmskih i drugih poznatih rečenica. Zato ga zovemo "mjuzikl". Posjedujem rukom pisanu verziju, štampanu verziju i verziju na disketi. Sastoji se od 13 činova (Miloš Vujanić je nosio broj 13!) i radili smo ga GODINU DANA. :)
7. Zajedno smo gledale utakmice košarkaškog play-off-a Jugoslavije između Partizana i FMP-a. Ja sam uvijek nosila majicu MNOGO SMO JAKI a ona svoju nije jer je govorila da joj je to baksuzno i da je mnogo bolje na terenu kad je njena majica daleko od televizora. "Sljedeći put je nosim kod Grozde da mi čuva" (Grozda je prva komšinica)
8. Jednom smo igrali basket na terenu na kome je bilo dobrih 4-5 cm leda. :)
9. Nakon osvajanja jedne košarkaške titule poslala mi je poruku "E, ajd dođi, poslaće mi Vujke (Miloš Vujanić prim. aut.) medalju faksom sad i rek'o je da je i Vesa (Veselin Petrović prim. aut.) poslao jednu za tebe.
10. Jedog ljetnog dana krenule nas dvije, a gdje bismo nego na basket, kad na jednim stepenicama sjedi neka žena u kožnoj jakni (napolju je +30ak stepeni) i razmazanim karminom. Pored nje stoji neki kofer, a ona sva zbunjena. Tako sva smješna, sama od sebe ustaje, sa jasnom namjerom da krene prema nama. Kako je ustala izvrnula joj se noga i ona je posrnula. (Milena se već tada valjala po prašini od smijeha) Gleda pravo u mene i pita me koliko je sati. Ja pogledam nju pa sat i posljednjim atomom snage kažem: "Pppppppfffffffff...pet i deset..." i prasnem u smijeh. Narednih pet dana su mi u pet i deset stizale poruke "Ej, vidi kol'ko je sati" :)
Tako, kao što vidite, nama nikad nije bilo dosadno, a bogme nije ni sada i neće ni biti. Ako znate nešto zanimljivo vezano uz mene i Milenu zajedno ili odvojeno, izvol'te, pišite, biće nam drago da čitamo i smijemo se zajedno. :)
Do neke sledeće prilike i neke sledeće opasne rupe vole vas
Svetislav & Svetislav :)
Dakle, Sveto, za tebe i sve one koji nas znaju i ne znaju evo nekoliko čudovišnih idiotizama iz bogatog opusa Milene i Goce!
1. Pored stare kuće u kojoj sam odrasla nalazila se jedna ljetna kuhinja (i kuća i ljetna kuhinja se i danas nalaze tamo, s tom razlikom da tamo više nema mene). E, sad, poznato je da ja imam mlađeg brata koji je bio prilično živahno i maštovito dijete kad je bio mali. Tako je moj Milan u jednom od svojih poduhvata komadima zemlje iscrtao... nešto na fasadi te ljetne kuhinje. Ta ljetna kuhinja, inače, nije služila ničemu, bila je to jedna velika ostava za stare stvari, ali je meni taj Milanov grafit (nazovimo to tako) nešto, ne znam ni ja zašto, išao na živce.
Tako ja riješim da nastalu žvrljotinu uklonim, tako što ću da je oribam. I ko mi je pomogao? MILENAAAAA... :)
Ribale smo nas dvije taj zid dobrih dva sata i pri tome smo koristili sva moguća sredstva za čišćenje i sve što nam se činilo da bi moglo koristiti u tom poduhvatu. Sve to ne bi bilo čudno da nije bio januar, da napolju nije bio snijeg i da se mi, potpuno bespotrebno nismo smrzle. Ovo je Milenino omiljeno sjećanje na nas. :)
2. Milena i ja smo mnogo rano počele da se interesujemo za sport, a najveća ljubav bio je i ostao basket. Tako smo nas dvije hvatale svaki slobodan momenat da se do'vatimo lopte i koša i onda je čitav svijet bio samo naš.
Tako se jednom desilo da meni bude rođendan (mislim, dešava se to svake godine, ali ovo je bilo čudo svih čuda). Došlo je društvo iz škole i svo naše društvo iz kraja. Kako to obično biva, jeli smo kolače, pili sokiće, slušali muziku, zezali se, a onda je društvo iz škole krenulo da se razilazi. Malo po malo, ostali smo samo mi iz kraja, a onda je Milena došla na genijalnu ideju. AJMO NA BASKET! Meni nije trebalo dvaput reći, već sam bila u majici, trenerci i patikama, ali ostali nisu baš bili oduševljeni tom idejom. Mi smo ih jedno vrijeme ubjeđivali, a kad smo shvatili da nema šanse da ih nagovorimo, Milena i ja smo uzele loptu i zaputile se na basket.
Tako sam zbog basketa i Milene ostavila goste. :) To se pričalo po kraju jedno vrijeme, a onda su to svi zaboravili. Osim mene. :)
Joko, Vesna, Goco, oprostite. :)
3. Otišla ja jednom kod Milene, popodne, negdje pred ručak i tata mi rekao da se vratim do... recimo tri sata. Došla kod Milene i rekla joj da imam fore do tri. Ostala sam do pola 4, a Milena mi je uredno napisala opravdanje za tatu. :) Tata nikad nije vidio to pismeno opravdanje, ali nije ni zamjerio što sam zakasnila.
4. Jednom smo došli na basket u pet popodne a kući otišli oko pola deset uveče i to samo zato što teren nije bio osvijetljen a mi više nismo mogli da igramo napamet. :)
5. Nekako sam ja negdje dobila OGROMAN poster košarkaške reprezentacije Jugoslavije sa prvenstva Evrope u Barseloni. Naši su tada osvojili zlato i na posteru su bili naši košarkaši na pobjedničkom postolju. Sve to ne bi bilo čudno da na tom posteru nije bio Predrag Danilović, Milenina tada velika ljubav. :) Tako su počele moje muke... Mjesecima me je progonila da se mijenjamo za taj poster. Ja njoj taj, ona meni neki drugi, što meni nije padalo na pamet. Razlog za to je bila činjenica da nije imala ništa adekvatno da ponudi za uzvrat. Onda je jednog dana stisla i odlučila da mi da šta god poželim, samo da dobije taj poster reprezentacije.
Ja saberem i oduzmem i skapiram da će mi dati bukvalno SVAKI poster koji joj budem tražila i odlučim da pristanem na razmjenu. Ona je dobila svoj poster, a ja trinaest drugih, među kojima i poster Rebrače kojim mi je mahala ispred nosa mjesecima.
E, sad, vjerovali ili ne, o tome postoji PISMENI DOKAZ. Jednog dana smo, uz pomoć nekog ugovora sastavili naš, o razmjeni postera, potpisali i ispečatili ad hock napravljenim pečatom. Ja moj čuvam i danas. :)
6.Željko Joksimović nam se uvijek sviđao kao pjevač ali nam je kao osoba strašno išao na živce. Kod mene je to preraslo u netrpeljivost jer nije htio da mi da autogram jednom prilikom. To nas, međutim, nije spriječilo da napravimo "mjuzikl" o njegovim ljubavnim poduhvatima koji su bukvalno ispadali iz svih novina. U pitanju je djelo u formi sapunice, a dijalozi likova sastavljeni su od dijelova poznatih pjesama, filmskih i drugih poznatih rečenica. Zato ga zovemo "mjuzikl". Posjedujem rukom pisanu verziju, štampanu verziju i verziju na disketi. Sastoji se od 13 činova (Miloš Vujanić je nosio broj 13!) i radili smo ga GODINU DANA. :)
7. Zajedno smo gledale utakmice košarkaškog play-off-a Jugoslavije između Partizana i FMP-a. Ja sam uvijek nosila majicu MNOGO SMO JAKI a ona svoju nije jer je govorila da joj je to baksuzno i da je mnogo bolje na terenu kad je njena majica daleko od televizora. "Sljedeći put je nosim kod Grozde da mi čuva" (Grozda je prva komšinica)
8. Jednom smo igrali basket na terenu na kome je bilo dobrih 4-5 cm leda. :)
9. Nakon osvajanja jedne košarkaške titule poslala mi je poruku "E, ajd dođi, poslaće mi Vujke (Miloš Vujanić prim. aut.) medalju faksom sad i rek'o je da je i Vesa (Veselin Petrović prim. aut.) poslao jednu za tebe.
10. Jedog ljetnog dana krenule nas dvije, a gdje bismo nego na basket, kad na jednim stepenicama sjedi neka žena u kožnoj jakni (napolju je +30ak stepeni) i razmazanim karminom. Pored nje stoji neki kofer, a ona sva zbunjena. Tako sva smješna, sama od sebe ustaje, sa jasnom namjerom da krene prema nama. Kako je ustala izvrnula joj se noga i ona je posrnula. (Milena se već tada valjala po prašini od smijeha) Gleda pravo u mene i pita me koliko je sati. Ja pogledam nju pa sat i posljednjim atomom snage kažem: "Pppppppfffffffff...pet i deset..." i prasnem u smijeh. Narednih pet dana su mi u pet i deset stizale poruke "Ej, vidi kol'ko je sati" :)
Tako, kao što vidite, nama nikad nije bilo dosadno, a bogme nije ni sada i neće ni biti. Ako znate nešto zanimljivo vezano uz mene i Milenu zajedno ili odvojeno, izvol'te, pišite, biće nam drago da čitamo i smijemo se zajedno. :)
Do neke sledeće prilike i neke sledeće opasne rupe vole vas
Svetislav & Svetislav :)