Došao je, upoznao neke nove ljude i isprva mu je bilo zanimljivo. Pričali su, družili se, bilo im je lijepo. Onda su, nenadano, iz nekih rupa počeli da iskaču razni gmizavci. Što je najčudnije, imali su ljudski lik i oblik. Ujedali su Ivana i njegove nove drugare za stopala... Ujedali bi oni njih i za srce, ali su gmizavci, pa nisu mogli toliko visoko da dohvate.
Gmizavci su uskoro počeli da prosipaju svoj otrov svuda unaokolo. Ivan je shvatio da treba da se čisti i smislio kako to i uraditi. Način je bio vrlo jednostavan, potrebno je bilo samo pritisnuti prekidač i upaliti svjetlo. Gmizavci se plaše mraka, a prekidači su svuda okolo.
Ivan je primjetio da su stariji oko njega navikli samo da počešu ranicu koju im gmizavac napravi, požale se prvom do sebe i krenu dalje, dublje u mrak. Mlađi su se bunili, htjeli su da se bore.
On im je onda objasnio da je ovo zemlja za sve nas i da mladima treba pomoći u borbi za njihov zrak svjetlosti.
Jednog dana kad je bio mrak i kad su gmizavci krenuli u akciju, Ivan je odlučio da pritisne jedan prekidač i upali svjetlo kako bi svima postalo jasno da se lako boriti protiv mraka. Treba samo malo volje.
Pritisnuo je prekidač i svjetlo se na trenutak pojavilo. On je zatim rekao: "Eto vidite, ovo su gmizavci, prave vam rane i ne daju vam da živite normalno. Gmizavci se plaše svjetlosti. Upalite svjetlo i gmizavci će nestati!" Mladi oko njega su bili srećni.
Stari su došli sa vilama i drugim oružjem, izbacili su ga napolje i, gledajući ga dok odlazi vikali: "Idi tamo odakle si došao pa tamo pali svjetlo! Pusti nas i našu djecu da se u miru i sopstvenom mraku patimo sa našim gmizavcima! To svoje svjetlo prodaj nekome ko hoće da ga kupi! Nama ne treba!"
Tako je Ivan otišao nazad da živi na svjetlu, a njih ostavio u njihovom mraku, nadajući se da će neko od njegovih mladih drugara koje je upoznao, jednog dana smoći snage i hrabrosti da tamo upali bar jedan fenjer.
Нема коментара:
Постави коментар