Parti vrime

Čini mi se da je juče bila nedelja, kad eto je danas opet. Ovo između je proletjelo. Između dvije nedelje se uglavnom dešava "Dan mrmota". Sve je, manje-više, isto, a sve prolijeće pored i mimo nas. Kaže se "Prođe dok trepneš.", a kako koji dan sve teže sastavim i jedan čitav treptaj, a već je prošlo. Nije bitno šta, sat, dan, mjesec, godina... Sve leti, prolijeće i ništa ne pita.

Neki ljudi kao da vole, pa bi ubrzali sve još više. Drugi se čude, ali ćute i plivaju. Treći se samo čude. Ali, niko ne usporava. Svi ubrzavaju jer moraju još samo ovo da završe, još samo ono da počnu, još samo...  U međuvremenu se rađaju djeca koju odgaje baba i deda, jer mama i tata nemaju vremena. Brakovi se raspadaju jer njih dvoje nemaju vremena da oslušnu onog drugog. Djeca rastu nesrećna, roditelji stare neurotični.

Studenti kafu zalivaju energetskim pićima da bi postigli sve. Ljudi doručkuju na autobuskom stajalištu, u taksiju, u autobusu, na semaforu... ako uopšte doručkuju. Ručaju tako što gutaju polužive zalogaje hrane koje nisu ni svjesni, jer žure. Ujutro se jednom rukom tuširaju, drugom peru zube. Uveče jednim okom spavaju, drugim gledaju televiziju.

Djeca žure da iz škole stignu na trening, sa treninga na ples i engleski, sa engleskog kući da uče za srpski, istoriju, geografiju, fiziku i biologiju koje će sutra odgovarati. Kafa sa prijateljima se sve češće svodi na pogledanje na sat i cupkanje nogom. Nema se ni vremena ni živaca za takve stvari. Prijateljstva se održavaju SMS porukama ili postovima na Fejsbuku. Ima se ljubavi, nema se vremena. "Čujemo se samo da prođe ovaj haos." "E, vidimo se samo da prođe ovo ludilo." "Javim ti se sigurno, samo ovo da završim." "Vidimo se od nedelje jedan dan." "Nemam kad, a zvao/la bih te."

Onda, kad ti od ludila, projekata, žurbi i čuda pozli, pa završiš u krevetu da ne mo'š da se pomjeriš, svi nekako nađu vremena da te obiđu i da psuju vrijeme kog nemaju. Kad od kafe, pomiješane sa energetskim pićima, haosom i cigarama, otkaže neko srce, svi stignu na sahranu. Pojedoše se što nisu stigli da kažu šta su imali, jer godinama nisu imali vremena. Na sahranu svi dođu. 

Ljudi više ne znaju koje je boje nebo, kako miriše more ujutro, uplaše se kad shvate da im se sunce promalja kroz prozor. Tragaju za mirom, a stalno dopuštaju da ih preplavi nemir. Plaše se da će nešto poći naopako, umjesto da shvate kako im dobro ide. Od ludila koje sami sebi tovare više ne stižu da dišu. "Sve će proći, gospodine. Ali, zar je nada u tome da sve prođe?" (Meša Selimović, Tvrđava)    

Stoga apelujem da se pobacaju ručni satovi. Da pravimo manje korake. Da uzimamo manje zalogaje i to dobro sažvakane. Da ne letimo, jer da je ikad trebalo da letimo bili bismo ptice. 

Da se u upotrebu vrate oni metalni ručni mlinovi za kafu. Da bi kafa bila dobra mora da se melje polako, a dok se polako melje ima se dosta vremena da se popriča sa osobom koja nam je došla na kafu. Onda, kad je kafa već tako dobra, šteta je da se popije na brzinu, valja u tome uživati. 

I, polako. Vrijeme prolazi, za to je izmišljeno. Proći ćemo i mi, za to smo namijenjeni. Ali, ne moramo baš da proletimo, možemo i da prošetamo. Dok šetamo da  usput pogledamo oko sebe, da postanemo svjesni i neba i zemlje i sunca. Da pozovemo prijatelje samo da im kažemo da mislimo na   njih. Da damo i primimo ljubav, svake vrste. Da imamo kad i da stignemo svašta.     

Ne možemo zaustaviti vrijeme. Možemo usporiti sebe, da bismo sebe imali.                 

Umjesto "Zbogom" koje nikada neću izgovoriti

Besmisleno je ono o vraćanju vremena. Ne bih vraćala vrijeme.

Tebe bih vratila.
Da te sretnem još koji put.
Da mi mahneš kroz izlog dok te tražim pogledom, žureći nekud. Dovraga i žurba.
Da se izglimo kad se slučajno ili namjerno sretnemo.
Da se smijemo zajedničkim sjećanjima.
Da te poljubim, makar i u prolazu.

Da znam da si tu, iako te ne srećem svaki dan.
Da ti kažem sve što nisam nikad.
Da te volim još malo više.
Da ne tražim tvoj osmijeh među zvijezdama.

Ne dam ti da ideš! Iz mog srca ni nemaš kud. Tu ćeš ostati zauvijek. Obećavam.

Kako mislite "Park je naš!"?

Koliko ste puta pljunuli na ulicu ili istresli nos pored puta? Koliko ste puta žvaku iz usta pljunuli direktno na trotoar?
Koliko puta vam je bilo mrsko da nosite papirić u džepu, dok ne naiđete na kantu za otpatke, pa ste isti bacili "gdje bilo"?
Koliko puta ste otišli na posao, u prodavnicu ili gdje god autom, onda kad ste to mogli da uradite i pješice ili biciklom?

Koliko ljudi znate koji su bijeljinski gradski park koristili za ispijanje enormne količine piva? Ajde što piju pivo, nego što te prazne "dvolitre" ostave opet "gdje bilo"...
Ima i onih koji su tu ostavljali svoje upotrijebljene igle, kondome (da me 'prostite) i ostali "pribor", pa te stvari ujutro nalazili penzioneri, radnici Gradske čistoće, i što je najgore, bake sa unucima i školarci.
Neki drugi su lokaciju gradskog parka koristili samo kad je trebalo da ga "nađubre" ili "zaliju", jer te stvari nisu imali gdje drugo da obave...
Neki treći, opet, u park dolaze kompletno skockani, sve sa slušalicama u ušima, da propagiraju zdrav život i trčuckaju (dok u pauzi zdime pola kutije cigara).

E, ti i takvi su sad našli da se bune što će uskoro u tom parku biti otvoren kafić. Oni koji park koriste za šetnju, normalno trčanje (bez slušalica i cigara), ćaskanje sa drugarima, udisanje svježeg vazduha i slične rabote ćute i ne bune se.
Problem je što je neko dobio na korištenje dio gradskog parka i riješio da na tom prostoru otvori kafić. Kakva drskost! Kod nas kafići ne niču u prolazima između zgrada, na trotoarima i pješačkim prolazima, nego je sad problem što se neko drznuo da otvori jedan u parku!
Sramota, neko će malo povesti računa o tom parku! Neće više moći da se, pod okriljem mraka, tu skupljaju kojekakvi, jer kontam da će kafić imati i neko osvjetljenje. Još će u tom kafiću neko i da se zaposli.... Stvarno nečuveno!
E, sad.... Čini mi se da nije problem što je NEKO dobio tu parcelu na korištenje, već je problem što je baš TAJ sa tim imenom, prezimenom i nadimkom obezbijedio sebi tu priliku.
Iskreno, bole me uši i za njega i za svakog drugog ko se mogao sjetiti toga. Meni niti je moglo da padne na pamet, niti bih mogla sve to da izvedem.

Nego, samo postavljam pitanje ovim "galamdžijama":
Zašto se neko od vas nije sjetio da uradi nešto za taj park, za svoju ulicu, za ovaj grad???
Moj kolega, predsjednik Kućnog savjeta u svojoj zgradi je za svoj mikrokosmos uradio svašta nešto i takvima priznajem pravo da pričaju kontra kafića u parku.
Ostali, umjesto da protestvujete, zagađujete okolinu i mlatite praznu slamu, uradite nešto samo za dio grada u kome živite i UĆUTITE VIŠE! :)

Olovni Vojnik

Olovni Vojnik je pravi vojnik, koji ima samo dvije mane. Ima previše osjećajno srce i nema jednu nogu.
Iza Olovnog Vojnika se kriju kad je teško, kad naiđu oluje i teška vremena. Tada kažu da od njega nema niko bolji. Koriste njegovo srce kao sklonište i njegov osmijeh kao kišobran.

Kad se oluja smiri i dođe sunce, Olovnog Vojnika svi lako zaborave. Sjete se da postoje i neki drugi osmjesi i neke druge riječi. Nikada ne pomisle da i iznad njegove glave nekada prolaze sivi oblaci. Nije ni važno. Olovni Vojnik je i onako samo vojnik, i kada odsluži svoje, biće zaboravljen i sasvim sam.
Oko njega će biti samo oni koji su došli da kažu: "Jadan Olovni Vojnik..." i nikome neće biti važno da li je srećan ili tužan.

Umorna

Od praznih pogleda,

praznih dana

i praznih srca.

Od mnogo laži,

malo hrabrosti

i ideja koje nemaju kud da odu.

Od onih koji ne praštaju ništa,

od onih koji praštaju sve,

od onih koji mnogo pričaju

od onih koji ništa ne kažu.

Od onih koji su zaboravili

da treba da čuju, da osjete

i da KAŽU!

Od umora umorna...