Protected by Copyscape DMCA Plagiarism Checker

среда, 22. јун 2011.

Ima nade, kakve takve

Ako je neko mislio da će u ovom testu biti riječi o Željku Samardžiću ili njegovim koncertima, prevario se grdno. Ako je neko pomislio da će, pak, biti riječi o nekoj ljubavnoj epopeji, i taj je u zabludi.
Što bi rekli na televiziji, ostanite do kraja sa nama. :)

Završih danas ranije sa poslom. što je, samo po sebi, za "dragička!" i potpuno u skladu sa naslovom. Ali, to nije moja ključna ideja.
Odlučih da ne šetkam po gradu, već da kupim neki sokić i da sjednem u hladovinu, na klupicu pored koša u centru grada, i da posmatram klince kako igraju basket. Kad sam bila njihovih godina, to je bila moja omiljena aktivost na raspustu, a i dok traje škola.
Trojica dječaka, otprilike trinaestogodišnjaka, na smjenu igraju basket, jedan na jedan. Niko od njih ne viče, nijedna psovka niti ružna riječ se ne čuje. Oni se igraju. Gledam ih kako uživaju. Svaki put kad lopta prođe kroz obruč, u njihovim očima se pojavi sjaj, poznat samo ljudima koji su u životu odigrali više od pet partija basketa.
Jednog od njih dvojice nevjerovatno je krenuo šut za tri. Ovaj drugi je sa osmjehom i nevjericom propratio tri ili četiri vezana pogotka svog drugara. Opet bez psovki, urlanja i šutiranja lopte nogom.

Na klupu pored moje, dotrčavaju dva Cigančića (ili da budem politički korektna pa da kažem dva pripadničića Romske nacionalne manjine?), koji donose sok za dječaka koji čeka da dođe na red, a on im je dao pare da kupe i za sebe. Dakle, fini drugarski odnosi.
Jedan od njih dvojice na sebi ima dres hrvatske fudbalske reprezentacije, a na sebi nema nijednu modricu. Koliko god to zvučalo šovinistički, zapravo nije. Hoću da kažem, nosi "kockasti" dres, sa vrlo krupnim i očiglednim kockicama, u sred bijela dana (već sam rekla da je Rom), a niko ga nije ni poprijeko pogledao. Fino kažem, ima nade. Neću da se bavim pitanjem šta bi se desilo da je neko sličan obukao srpski dres i sjeo u centar Čakovca, na primjer. To mi apsolutno nije važno. Mnogo je važnija činjenica da je u mojoj neposrednoj blizini moguća slika koju sam opisala.
Njih petorica nastavljaju konverzaciju. I dalje se niko ni sa kim ne svađa i nema ružnih komentara. Dečko u dresu drži ostatku kraći kurs romskog jezika. Kako se kaže "lopta", "koš", "majka"...
Gledam ih, i osmjeh mi ne silazi sa lica.

U jednom trenutku sam se sjetila klinaca kojima predajem, koji su mi, nekoliko sati ranije, rekli da raspust provode na bazenu i igrajući se NAPOLJU. Veoma mali broj je uopšte pomenuo kompjuter. Onda su mi na pamet pali malci moje drugarice, kojima su i kompjuter i televizor zanimljivi, ali svakako ne najzanimljiviji. I oni najveći dio svog vremena provode napolju IGRAJUĆI SE sa drugarima, šetajući, vozeći bicikle. Sve mi to jako liči na ono kako smo mi odrastali i to me jako raduje. Pri tom su ovi današnji klinci mnogo bezbrižniji, a i to me takođe raduje.

Zamislih se malo, gledajući te dječake kako se igraju, i pomislih da nismo, možda, mi samo naučili da mračimo ili smo toliko matori i ubija nas nostalgija za našim danima, pa smo počeli da živimo u ubjeđenju da od današnje djece ništa biti neće. Ne kažem, ima i gojazne djece koja od jutra do mraka bulje u kompjuter ili ekran televizora, i roditelja koje zbog toga treba osuditi na neku tešku kaznu. Ali, ima i ovakve djece, i čini mi se, sve ih je više, koji trče napolje, koji se igraju loptom, voze bicikl, plivaju, i ne treba sve gledati mračno i crno.

Treba vjerovati u nas. Ima nade. Kakva god da je, postoji.

четвртак, 19. мај 2011.

Znam

Znam zašto se kaže "Solomonsko rješenje".
Znam kako se zvala Njegoševa majka.
Znam Pitagorinu teoremu.

Znam da je australijski dolar skoro nemoguće falsifikovati.
Znam da je Slaviša Koprivica dodao loptu Saši Đorđeviću prije nego što je Sale postigao istorijsku trojku protiv Huventuda.
Znam zašto Partizan ima crno-bijele boje.
Znam da je Tifa, od treme, slomio čašu u ruci, kad je došao da snimi prvu pjesmu sa Dugmetom.
Znam da koferi nekad nisu imali točkiće.
Znam da su se ljudi nekad mnogo smijali i nisu se plašili da će im se zbog toga desiti nešto ružno.


Znam ko od mojih prijatelja nikada neće shvatiti kako garderobu i sve stvari, neophodne za tri dana negdje, spakujem u jedan školski ranac.
Znam ko od mojih prijatelja jedino u potpunosti shvata moju ljubav prema čokoladi.
Znam ko od mojih prijatelja pravi najbolju sarmu.
Znam kome od mojih prijatelja zavidim na načinu na koji zna da voli sve i svakoga.
Znam ko od mojih prijatelja teško shvata da nisu baš svi ljudi na svijetu divni.


Znam da se toplina pogleda ne može odglumiti.
Znam da zagrljaj u nekoliko trenutaka ispriča više nego riječi za nekoliko sati.
Znam da riječi, bez djela koja stoje iza njih, nisu ništa.

Znam da negdje na svijetu postoji i moja druga polovina.

Znam ponekad da ćutim onda kad bi trebalo da pričam.
Znam da ponekad pričam onda kad bi trebalo da ćutim.
Znam da sa mnom često nije lako.

Znam da, kad brod krene da tone, miševi prvi napuste brod.
Znam da kapetan ostaje da potone sa svojim brodom.

I, mada znam gomilu važnih i nevažnih stvari, mada pamtim ono što niko ne bi, mada znam da budem neprijatna, mada ljudi ponekad ne razumiju način na koji se šalim ili način na koji volim ljude...

ZNAM DA POSTOJE ONI KOJI ZNAJU.
Oni koji nikad nisu napustili brod.

Znam da volim tu posadu "ludaka". :)

недеља, 23. јануар 2011.

Kladim se na srce!!!

Pratim ovih dana rukomet. Dobro, nije baš da se proslavljamo, ali nama uvijek "malo fali".
Evo, maloprije je Iliću falilo još tri metra, pa da njegov šut bude rezonski i sa više šanse za uspjeh.
Nego, nisam o tome htjela.

Prosto me uhvati sjeta i nostalgija kad se sjetim kako smo mi, kao klinci iščekivali sve te važne utakmice. Utakmica reprezentacije bila je događaj dana, nedelje, mjeseca. Potezi su se, kako dobri, tako i oni loši, iznova i iznova prepričavali u nedogled.
Svi iz moje generacije znaće do detalja da vam ispričaju posljednji sekund košarkaške utakmice protiv Hrvata '97. kad je Sale Đorđević pogodio sa zvukom sirene. Bila sam tad treći osnovne. Radost te pobjede veća je i od radosti zbog petice iz matematike.
Nekoliko godina prije toga Danilović je zakucao preko Sabonisa. To se ne zaboravlja.
To, međutim, nismo pokušavali da ponovimo na našim terenima jer niko nije mogao da zakuca.
Aca Šapić, Dača Ikodinović (ko se sjeća njegovog gola u Sevilji Hrvatima u posljednjoj sekundi?), Vlada Vujasinović, pa kasnije Vanja Udovičić... Kad su naši sportisti bili svoje bojeve, mi smo svim srcem bili uz njih, zalijepljeni uz televizijski ekran.
Jel ima neko ko nije duvao u loptu koja se nećkala na zamišljenoj gol liniji u finalu EP u vaterpolu u Kranju? Ja takvog ne znam.
Vanja Grbić koji preskače reklame i odlazi u hodnik dvorane po loptu, vraća je u igru i blokira Jakovljeva iz Rusije. Znate to, gledali ste u špicama. Mi smo prepričavali i ponavljali taj podez, objašnjavajući ga jedni drugima, kao da niko nije gledao utakmicu.

Ali, ne pamtim samo pobjede. Kad god gledam snimak iz Francuske '98., kad Peđa Mijatović šutira penal protiv Holanđana, svaki put se nadam da neće promašiti. Pamtim i debakl dvije godine kasnije od tih istih Holanđana i tišinu nakon te utakmice.

Dočekivani su naši heroji ispred skupštine u Beogradu, dočekivali smo ih i mi ispred ekrana. Mi smo vjerovali i srcem bili uz njih, a oni su nas častili uspjesima.

Danas stvari stoje malo drukčije. Sve je manje nas koji srcem pratimo mečeve i utakmice, a sve je više onih koji sport prate zbog kladionice. Više skoro niko nije srećan što su naši pobjedili, nego je srećan što je "ubo" dvije marke na kladionici.
Ne prepričavaju se više potezi, nego tiketi. Možda i zbog toga izostaju rezultati. Nekad su naše sportiste navijači bodrili sa zastavama i transparentima u rukama, danas iz džepova vade tikete. Mislim, ako prethodno ne povade noževe.
U "Tempu" su se slikali veliki prijatelji, Isailović iz Partizana i Stanković iz Zvezde. Ovaj drugi je sad kapiten reprezentacije. Njih dvojica su bili ljuti rivali na terenu, ali su van njega bili veliki drugari. Oni sa tribina, koji sebe nazvaše navijačima, prvo se pobiju prije utakmice, pa se onda napsuju mile majke jedni drugima dok traje utakmica, a onda se opet pokolju ispred stadiona.

Kvota je postala važnija od svega ostalog. Boja dresa važnija od boje krvi. Krv nam je svima ista, crvena, kao i zastava pod koju staju sportisti. Kad obuče taj crveni dres, svaki drugi ne treba da bude važan.
Nekad nam je bilo slatko da navijamo sat i ustajemo da bodrimo naše kad igraju u drugoj vremenskoj zoni. Danas, ako kvota nije zadovoljavajuća... hm... "Ne bi ni Đoković ust'o da gleda mene!"
Gubi se lagano sve ono zbog čega smo mi trčali da se bavimo sportom, ono zbog čega su ulice bile puste kad igraju naši. Kvota je počela da određuje ko je naš.
Da su Grci drevni znali da će kvote biti važnije od sporta, zadržali bi se na filozofiji.