Jednom davno, sva ljudska osjecanja i svi ljudski kvaliteti
nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put,
Ludost je, uvijek tako luda, predlozila:
"Hajde da se igramo zmurke!
Ko se najbolje sakrije, Pobjednik je medju osjecanjima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavsi da precuti, zapitala:
"Zmurke? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", pocela je da objasnjava Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronadjem, taj je Pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.
Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesovalo.
Ali nisu svi htjeli da se igraju.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio da predlozi igru.
Oprez nije htio da rizikuje.
"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci se popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost nikako nije mogla da se odluci gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero,
a Stidljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.
Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na kraju duge (laze, bila je na dnu okeana),
a Pozuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav je zaboravio da se sakrije, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milion", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebicnost se nije trebalo ni traziti.
Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila,
i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste
pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talenat u zlatnom klasju zita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu okeana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopste igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbijesnila, ugledala je ruzicnjak.
Zasla je medju ruze, uzela suvu granu i, bijesna i iznemogla,
pocela da udara po prekrasnim ruzinim pupoljcima.
Odjednom se zacu bolan krik.
Ruzino trnje izgreblo je Ljubavi oci.
Ludost nije znala sta da ucini.
Pronasla je Pobjedu, osjecanje nad osjecanjima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na kraju odlucila da zauvijek ostane uz Ljubav i pomagaze joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjecanjima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.
(nepoznat autor)
Нема коментара:
Постави коментар